U organizaciji Centra za proučavanje odnosa znanosti i religije, 23. veljače 2022., na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti predavanje je održao dr. sc. Bruno Petrušić, postdoktorand Papinskog sveučilišta sv. Tome Akvinskog u Rimu (Angelicum) na temu Modeli odnosa znanosti i religije. Dr. sc. Petrušić izlaganje je podijelio na tri dijela. Uvodno promišljajući o potrebi modeliranja odnosa znanosti i religije do analize različitih tipologija odnosa zaključivši predstavljanjem osnovnih točaka katoličke perspektive odnosa. Iako je u suvremeno doba znanost od presudne važnosti, ona nije jedini izvor znanja. Znanost mora priznati djelomičnost i ograničenost vlastitih modela i teorija, jer je ta ograničenost opravdano utemeljena u znanstvenoj metodologiji. Prekoračenje znanstvene metode predstavlja iskrivljavanje same znanosti – znanstveni pozitivizam – koji je već davno napušten. S druge strane religija je također od presudne važnosti te se mora pronaći model ili način da i znanost i religija predstavljaju zasebne izvore znanja o stvarnosti koja nas okružuje. Prema tome, prateći ideju američkog teologa i znanstvenika Iana Barboura, Petrušić je predstavio četiri modela odnosa znanosti i religije.
Prvi je Model sukoba koji podrazumijeva trajni sukob znanstvenog pozitivizma (apsolutiziranje znanstvene metode) i kreacionizma (nelegitimno uvlačenje nematerijalnog entiteta u znanstveni diskurs). Drugi model je tzv. Model neovisnost koji se također smatra nedostatnim objasniti odnos znanosti i religije jer se interakcija znanosti i religije ipak događa. Model dijaloga treći je model koji počiva na premisi kako znanost nije do kraja i potpuno objektivna jednako kao što niti religija nije isključivo subjektivna. Dr. sc. Petrušić jasno je istaknuo kako je dijalog moguć samo ako se obje discipline pridržavaju vlastitih metodoloških ograničenja. Konačno, prikazan je Model integracije promatran kroz tri kategorije: prirodna teologija, teologija prirode i sustavna sinteza.
Dr. sc. Petrušić izlaganje je završio analizom katoličke perspektive odnosa sadržane u enciklici Ivana Pavla II., Fides et ratio, iz koje se iščitava ideja komplementarnosti i dijaloga znanosti i vjere.
Nakon predavanja uslijedila je konstruktivna diskusija u kojoj su mišljenja suočili profesori teologije i profesori prirodnih znanosti.
